Categories
Hrana / Recepti Preporuke Putovanja

Karlsruhe – Nemačka, izveštaj sa terena 2025

Iznenadio sam se kojom brzinom ljudi voze bicikle, pričam o svim dobima i polovima. Ako mi u Srbiji vozimo po gradu prosečno 18km/h ovde se vozi 25km/h. U velikom broju ulica postoje tzv. Bike lanes, rezervisana mesta na putu sa obe strane kolovoza samo za bicikle. Na semaforima, bicikle stoje prve pa iza automobili jer je tako prirodnije.

Ljudi su glasni samo u kafanama. Na ulici, u prodavnicma, prirodi sve je smanjeno na minimum. Svaki dan sam imao osećaj da je neradni dan i da je praznik jer je tada Subotica mirna kao Karlsruhe, a ovde je to normalno. Čak sam imao osećaj da ne smem da pričam dok prolazimo kroz neko naselje jer je sve tako tiho i mirno. Većina stanova nema zavese, privatnost dnevne sobe ili kuhinje većini nije bitna.

Desila se i mala evolucija turaka i njihovih donera i kebaba. Pošto su dominantni sa fastfood hranom, a ima i lepih polu restorana sa sedećim mestima, shvatili su da treba da ubace i pizze u ponudu. Ovim potezom smatram da su digli profit za dodatnih 30%. Ulaganje je dosta minimalno u poređenju sa novim asortimanom. Ako si kebabdžija koji nema pizzu, propadaš.

Kombinacija modernog i konzervativnog se fino pokazuje i kroz aplikacije javnih servisa. Pokušali smo kupovinu karata za prevoz, ali naša VISA nije prošla, takođe potrebna je verifikacija preko SMS-a, što je za turiste koji koriste eSIM onda nemoguće. Problem je što zabranjuju jednostavno registrovanje preko mejla i momentalno trošenje s kartice, i time sebi seku noge i ne vide puno evra koje bi stranci dodatno ostavili. Da se ne lažemo, ima mnogo stvari je prilagođeno turistima, znači da ih vole i žele, ali eto trebaće 10 godina da poprave ove tehničke sitnice.

Još jedan paradoks je vezan za Stadmobil. To je rent a car servis, i dobra je stvar što nemaš nikakvu interakciju sa ljudima. Bukvalno iznajmljuješ auto kao električni trotinet. Treba ti aplikacija, sa njom vidiš dostupne modele u tvojij okolini i rezervišeš. Postoje posebna mesta za parkiranje, ravnomerno raspoređena po gradu. Neki ljudi daju svoja dvorišta da tamo bude parkirno mesto za Stadmobil.

Kada si došao do željenog auta, vrata auta otvaraš kroz aplikaciju, a u pregradi za rukavice te čeka ključ. Tako je za aute koji su na otvorenom, a kada su u javnim garažama onda se ključevi auta nalaze u fah boxovima i takođe se otvaraju kroz app.

Dolazimo do paradoksa da može da se desi da tebe tvoj auto ne čeka na mestu, jer ga prethodni korisnik nije vratio. U aplikaciji ti ne vidis istinitu lokaciju auta nego predviđeno mesto gde bi on trebao da bude. Sve ovo zbog zaštite podataka jer ne sme da se prati i javno prikazuje prava lokacija vozila, zbog strogih zakona u Nemačkoj po pitanju privatnosti. Tako se Philppe ispalio kada je trebao doći po nas na željezničku, ali je brzo mogao da nađe drugo vozilo.

Ovi zakoni su delom i vezani sa tim da Google street u velikom delu Nemačke ne radi, zabranjeno je jer ljudi nisu želeli da im kuće budu javno dostupne.

Starije zgrade tj. stanovi koji se iznajmljuju moraju da budu okrečeni u belo kada napuštaš objekat. Tako je u i Mađarskoj a i kod nas u Vojvodini počinje da važi to pravilo. Možeš i da ostaviš depozid za krečenje ili uradis to sam kada izlazis.

E sad, ono na šta smo mi navikli je gletovanje pa farbanje, ako je neki zid lošiji prvo mrežica pa lepak pa gletovanje pa farbanje. Toga ovde nema. Zidovi su jednom dobro i ravno urađeni, ugletovani i prelepljeni hrapavim belim tapetama. Ovo je praktično iz više razloga. Pukotine u zidovima koje se neminovno dese tokom godina se ne vide jer su iza tapeta. Tapete se stalno prekrečavaju novim i novim slojem i uređenje tj. osveženje stana je mnogo brže gotovo je ti samo treba farba, valjak i četka. Molerima je dobro jer im je ovaj posao uvek zagarantovan kao smrt grobarima. Za ovaj naš stan od oko 70m2 moler je uzeo 2500eur, da sve ubeli. Realno 2-3 dana posla.

Primetio sam i jednu dobru foru sa automatskim semaforima. U nekim ulicama postoje samo žuto i crveno svetlo za aute. Kada ne gori ni jedno ti praktično ideš ulicom kao da ne postoji raskrsnica tj. ti si na glavnom putu i ni ne znaš da ima semafor ako se baš ne zagledaš. E sad ako se zagužva i dođe do saobraćaja iz suprotnih ulica tebi se pali trepćuće žuto pa crveno. Posle ovog talasa sve ide kao na pocetku priče.

Kažu da je Karlsruhe jedan od prvih nemačkih gradova koji je planski građen. To se i vidi po dobrim vezama izmedju ulica i prečicama. Grad je građen kao sunčevi zraci sa prstenovima koji seku te zrake. Lepo je pokriven tramvajima koji postaju metro i idu ispod zemlje kada prolaze kroz centar grada i okolinu dvorca.

Novo za mene je što sada vidim mnogo više indijaca nego pre 10 15 godina. Čak je i kod poslovnog partnera kod koga smo bili u poseti došao jedan mladi stručnjak za hardver. U hamburgerdžinici me uslužila indijka sa sve crvenom tačkom na čelu…

Usađena im je u svest ekologija, štedljiva potrošnja energije. Klime ne postoje u stanovima. Fen za kosu ima oznaku Eco, kada koristiš mlaki mod grejača. Usisivači od 1.6kW – što je kod nas standard ovde ne može da se kupi za domaćinstvo. Kod njih je to 700W.

Na pijaci nema bakšisa, ne postoji kao pojam. Vraća se svaki eurocent. Svaki prodavac ima specijalni držač za sitniš po apoenima kao za žetone u kazinu.

Pijaca je socijalno mesto. Tu su i mladi i srednji i stari ljudi. Oni koji su preko 20 godina dolaze ovde na druženje, služi se mobilni espresso. Ustvari sve je mobilno, nema stacioniranih tezgi. Kombii im se otvaraju sa strane a tu su onda vitrine hladne i tople.

Kod nas je sramota ako si u dvadesetima da ideš na pijacu po voće, povrće i meso. Ovde je to zabava, izlazak, druženje. Kafica, krosančić, parče kvalitetnog hleba sa puterom ili sirom.

Ono čemu je ovaj vajb najpribližniji je kada mi imamo zimski vašar i mladi se okupe oko kuvanog vina i muzike. To je kod nas samo jednom godišnje a ovo je svaki vikend. Recimo naša mlečna pijaca u Subotici, bi malim promenama dizajna i arhitekture vrlo lako mogla postati nešto slično ovome o čemu pričam.

U samom centru ali i šire su uglavnom stambene zgrade sa 3-4-5 spratova.

Ima igrališta ali i jednog zanimljivog koncepta parkova. Zamislite između zgrada da postoji jedna ogromna livada, mi bi smo tu naravno uglavili još jednu zgradu, ali nemci su ovu livadu isparcelisali na oko 10x30m površine. Ljudi koji većinom žive u stanovima mogu da iznajme ili kupe ove parcelisane bašte. Naprave malu kuću, praktično kamp vikendicu, roštilj, zasade nešto i uživaju u prirodi i suncu.

Ima mnogo drva, šiblja, bašte su ispresecane stazama kroz koje se prolazi peške i biciklama, kao kroz park. Sve to nedaleko od centra grada. Svako uređuje svoj prostor onako kako želi. Ovde su obezbeđeni voda i struja.

Ima ona legenda, kada ce u Srbiji biti bolje? – kada budemo znali da napravimo šahte kako valja… Šahte su samo završni element, osnova tj. temelj je najbitniji. Nemci znaju kako da naprave temelj, a još jedno opažanje je kako razdvajaju put za auto od biciklističke ili pešačke staze. Uglavnom je to sa 3 bankine – ne sa jednom kao kod nas. To su na primer 2 prizemne bankine u ravni sa putem a poslednja je izdignuta. Uglavnom je svaka bankina drugi tip kocke.

Putevi nisu novi, ali su ravni. Ima pukotina ali nema rupa, spojevi tramvajskih šina sa asfaltom su omeđeni katranom zbog vibracija.

Još uvek me fascinira završna obrada nemacke tj. zapadnih zemalja, govorim konkretno o građevinskim radovima. Tu se vidi jačina i stabilnost zemlje.

Česta je i tema da li je ovde jeftinije ili nije, pogotovo je u raspravama cena hrane. Ja bi to opisao ovako: u prodavnicama je hrana isto košta ili malo više ali kvalitet je oko 20% u korist nemačke. Zato je ipak jeftinija.

Fastfood i restorani imaju znatno više cene od nas. Gradivni element ovih cena nije samo kvalitet hrane nego i radna snaga tj. ruke koje ti pripremaju hranu. To je najveći nosilac mnogo većih cena nego kod nas. Ovde je već normalno da crni ljudi i non evropljani pripremaju hranu, a kod nas ih recimo Boss čuva samo u kuhinji (ne vidiš ih) a beli ljudi konobarišu. Ovo će se promeniti u narednih 10 godina i kod nas.

Kada su ljudske ruke i ljudska fizička snaga uključeni u proces proizvodnje, to se najviše odražava na cenu. Zanat se plaća, majstorstvo je vredan asset.

Mašine i alati napreduju i zato vlasnici biznissa žele da imaju što više mašina, jednostavnih procesa i da ne zavise od majstorstva i konkretnog radnika. Ovim načinom poslovanja oni mogu da zaposle manje inteligentnu radnu snagu, kojoj ne treba dugi proces učenja i uhodavanja.

Automatizovani procesi koji zahtevaju samo minimalnu ljudsku upletenost i kontrolu. Standardizacija i šabloniranje, sve ide ka tome i to je normalno kako napredujemo kao društvo.

Kada se nešto dobro standardizuje otvara se horizont za nove stvari gde je opet konkretno umeće, kreativnost i mašta čoveka bitna, dok se i to ne automatizuje, i tako isponova i ponovo ka novim dostignućima. Idemo ka tome da se težak fizički rad, koji najviše pogađa kičmu kompletno istrebi.

Baš radimo za jednog klijenta koji pravi specijalizovana vozila koja kopaju rupe, kanale, seku zemlju vodom, imaju usisivač za sav ovaj šut… Jedan operater na tom vozilu može da napravi čudo, bez da se oznoji i najmanje.

Sada sam peti put u Nemačkoj u rasponu od 15 godina, i prvi put imam osećaj da osoblje koje nas služi manje zna engleski nego ranije. Možda zato sto su doseljenici pa znaju samo svoj rodni i naučili nemački, a engleski… kome to još treba.

Categories
Hrana / Recepti Preporuke Wellness

Salt pig + dete sol

Prvi put kada sam naleteo na ovaj držač soli odmah sam se zaljubio.

Sam čin da golim rukama uzimaš prstohvat soli bez nekog otvaranja ili pomeranja me jednostavno loži. Brzim potezom dovedeš hranu do perfekcije koju želiš da postigneš… Emile Henry je kompanija koja inače pravi i ostala kuhinjska pomagala… a svinjica ima u mnogo boja.

Pošto ne živimo na zapadu ili u Americi, da bi ovo nabavio treba ti dosta vremena i novaca… pa krene da radi balkanski snalažljivi instikt.

Znam, a i viđao sam da u Srbiji ima sada već dosta malih keramičara koji prave slične stvari u svojim radionicama. Pitaću nekoga da mi napravi kopiju.

Nađem tako MK Forma na Paliću tu blizu Subotice. Kontaktiram ih i pimo-lp[;/’tam koliko bi koštalo da se napravi replika. Čovek mi ljubazno odgovori da ne radi kopije ali da je voljan da napravi svoju verziju.

Moji uslovi su bili da ima veliki otvor, da ima “krov” kako prašina ne bi upadala lako u so, i da stane 1/2 ili 1kg soli. Dogovor je pao i dobili smo subotički salt pig 😮

Nije mi bilo dosta.

Falila mi je mala mobilna verzija kada se kuva u dvorištu ili kada nosim začine na drugu lokaciju. Nezgodno je nositi celu svinju i trebalo mi je prase!

Praktičo mi je trebao klasičan slanik, ali je da je u kompletu sa ovim velikim, i da je isto ručno rađen od gline. Nema metala, nema stakla, nema čepa sa navojem i rupicama. Sam sebi sam zadao izazov a ideja mi je došla u glavu tokom jedne noći. Stavio sam je na papir:

Trebalo je da može da se dosipa so, ali kada izlazi da se dozira kroz rupice. Ovu skicu sam poslao Kornelu iz MK Forma, koji je inicijalno napravi prase.

Malo je razmišljao, pa se vratio sa rafinisanom skicom:

Za nedelju dana smo imali proizvod!

Sada je porodica od samohranog roditelja i deteta kompletan 🙂

Proizvodi su baš nekako organski, lepi na dodir tokom rukovanja, pogledajte mu ceo asortiman i zapratite ga za nove radove!

Categories
Hrana / Recepti Putovanja

Plovidba katamaranom po hrvatskim otočjima

Naš katamaran 2024.
Naš katamaran 2024. – Hvar

Ovo je druga godina da sa kolegama iz firme idemo na sedmodnevnu turu katamaranom po Jadranu.

Polazi se iz Hrvatske, Rijeka, Split, Zadar, svejedno je, poenta je naći povoljan brod i termin. Mi smo išli prve nedelje juna, a godinu pre poslednje nedelje maja.

Luka Split, iz koje smo krenuli leta 2024.
Kornati

Katamaran

Za desetak ljudi, moj kolega Andor izabere katamaran od 45-47 stopa. On ima dozvolu za do 12 ljudi.

Dobro je da ne moramo platiti skippera, to je velika ušteda. Andor je sada već kapetan sa iskustvom od preko 3 godine. Sve nas je naučio osnovama pristajanja, kulture na brodu, i kako se kapetan mora slušati bez pogovora.

Svaki član posade ima svoje zadatke da bi sve išlo glatko, ne sme biti zabušavanja  u ključnim momentima, pokretanja broda i zaustavljanja.

Nekoliko osoba brine o užadima i vezivanju za bove, drugi je operater nad sidrom, treća grupa brine o ispuštanju fekalija u more kada smo na otvorenom.

Ironično je da sam ja sa kolegom bio glavni za govna i glavni u kuhinji, svima se svidela moja hrana 🙂.

Koliko to košta?

Ova ekskurzija košta oko 600 eura po osobi za 7 dana. Brod, hrana, piće, takse za pristajanje u luke i kačenje na bove. 

Hranu smo kupili u napred za celo putovanje za oko 500 EUR i ubacili je na brod direktno iz kola. Spizu smo obavili subotom jer nedeljom u Hrvatskoj ne radi veliki broj super marketa gde je hrana jeftinija. Kupili smo jaja, testa, zamrznute hrane, suve hrane, a sve po unpared pripremljenom meniju za svaki dan.

Sloboda

Najbolje je u svemu što si kompletno slobodan da odeš na bilo koju plažu, da se usidriš kada i gde god želiš. Goriva u rezervoarima ima dovoljno za nedelju dana normalne plovidbe. Brod pokreću dva dizel motora. Možeš i da jedriš ako ima povoljnog vetra, pa štediš gorivo, ali si sporiji.

Ove godine smo imali bolje opremljeniji katamaran. Imali smo solarne panele i “fabriku” vode. Reversnom osmozom smo pravili vodu za kupanje i pranje od morske slane vode. Za ovaj proces je potrebna specijalna apratura i dizel generator, koji ujedno puni i baterije broda.

Od ostale opreme na brodu tu su odlična navigacija sa autopilotom. Kompletna opremljena kuhinja sa gasnim šporetom i rernom, 2 frižidera i zamrzivač.

Ima dosta bunkera za odlaganje namirnica i dve prostorije sa stolovima i sedalicama. Jedna u unutrašnjojsti broda kao centralna prostorija a druga na “terasi” ali pod krovom.

Jedno prelepo iskustvo od prošle godine mi je kada smo uplovili u mali zaliv na jednom od ostrva Kornata u severnoj Dalmaciji. Tamo samo možeš stići brodom – i svi koji su na ostrvu su ili meštani, radnici u konobi ili kao mi turisti. To je drugi svet,  praktično neopisiv dok ga sam ne doživiš. Jedno novo iskustvo kada si došao negde gde nije komercijala, nema velikih tura turista i gužvi, ne trešti muzika i nema buke. To je najveća vrednost koju ti brod pruža, da odeš na mesta gde nema nikog ili veoma malo življa. Samim tim je i voda i priroda mnogo lepša nego u popularnim morskim gradovima.

Zbog odlaska na brod sam naučio najpopularniji čvor “bowline”, lepo sam ga navežbao pa ga i na kopnu često koristim.

Razonodili smo se na razne načine dok smo bili usidereni u prelepe uvale. Imali smo dva SUP-a, maske za ronjenje, mali motorni čamac, pecali smo i imali smo specijalni roštilj baš za brod.

Posao i uživanje

Kako se ne bi baš previše opustili, svaki dan smo organizovali diskusije koje su trajale 4-6 sati. Teme smo podelili u operativne, prodajne, novi planovi za budućnosti, međuljudski odnosi… kako bi dotakli svaki segment poslovanja i života kompanije. Nekada je cela posada učestvovala u diskusijama a nekada smo bili podeljeni u timove ljudi koji inače rade zajedno. 

U realnim kancelarijskim uslovima je nemoguće dobiti toliko vreme bez prekidanja sa raznih strana. Ovde je mozak bio opušten, fokusiran na to šta je tema i mogao si se saživeti sa čovekom sa kojim radiš na jednom drugom nivou. Dublji odnosi se grade kada si sa nekim 7 dana neprekidno.

Morski plodovi

Ove godine  smo na pijaci za ribu pronašli divlje orade i to ispekli za ručak. One orade koje se najčešće jedu po restoranima su uglavnom iz odgoja. Kavezi ili mreže sa oradama su postavljeni blizu obale i one se hrane u ograničenom prostoru dok ne postanu velike kao tanjir – porcijaške orade. Isti je slučaj i sa brancinom. Takođe smo uspeli kupiti poslednju kilu škampa te nedelje, kada inače nije pijačni dan. Prvi put sam ih jeo i to sveže iz mora, preuksni su to bili proteinski zalogajčići.

Mnogo je bilo opuštajućih momenata, ali jedan od najlepških svakodnevnih je prva jutarnja kafa na izlazećem suncu. Moraš se obući jer je na vodi hladno tokom ranog jutra. Kako srčeš gutljaj po gutljaj, tako se vazduh polako greje i postaje prijatno toplo. Znatno je prijatnije na vodi nego na kopnu.

Brodski turizam

Kada sam prvi put ugledao luku prepunu sličnih brodova kao naš zapitao sam se kako se nekome uopšte isplati da ima brod koji voza max 2-3 meseca tokom godine. Zatim sam saznao da je brod praktično investicija u nekretninu. Ti ga iznajmljuješ kao bilo koji stan, plaćaš uslugu sidrenja u luci, plaćaš čišćenje, servis i uzimaš rentu.

U brodu je slično kao u hotelu, mi smo imali 4 dvokrevetne sobe, svaka soba je imala svoj wc i tuš. Dobiješ posteljinu i peškire. Ove godine smo dobili i kafe aparat na ampule kao deo nekog paketa.

Brod je mix apartmana, i kamperskog turizma, nemaš puno mesta, ali ako sve lepo organizuješ i spremaš često, onda nema nikakvih problema ili osećaja skučenosti. 

Paluba može lepo da se opere jer brod poseduje crevo i četke za pranje. Posle kupanja u moru postoji slavina – tuš da spereš slanu vodu odmah kod lestava – na samom kraju broda. Na vrhu broda i ispred kormila postoje dva velika prostora za lenčarenje i sunčanje.

Ovo je sajt za iznajmljivanje plovila i naš konkretni model katamarana za 2024. godinu. Ima dosta agencija koje se bave ovim poslom.

A u Crnoj Gori?

Istog leta, sam u mesec dana razlike između plovidbe po severnom Jadranu bio u Bečićima u Crnoj Gori sa porodicom. Poslednji put smo bili tamo 10 godina ranije.

Kvalitet vode u moru i živog sveta se značajno promenio. Više hotela, više ljudi, i sve više kanalizacije, doprinelo je tome da je su praktično nestali ježevi i školjke, a kamenje je prekriveno algama.

Hrvatsko more i obala su čista suprotnost, više vrsta riba, providna voda, i generalno mnogo više živog sveta. Razumem da je EU sigurno pomogla oko regulisanja kanalizacija, ali u CG još nema ove svesti na žalost 🙁

Ako sve ide po planu 2025. čemo biti na istom ili većem katamaranu, ko zna.

Još lepih trenutaka ću prikazati na slikama u nastavku, ne rečima.

Categories
DIY Hrana / Recepti Preporuke

Raketna peć – Rocket Stove

Dobar cug – dobra toplota! Kod raketne peći je količina vazduha ključna za dobar plamen. Pećka je osmišljena da “guta” grančice i sitne cepanice, a za uzvrat može fino da se ogreje ili ispeče neka klopica. Hladan vazduh se prirodno podiže kroz cev peći i time se vatra fino razbuktava.

Moju sam kupio preko KP. Ima sada već raznih modela. Ono na šta ja nisam obratio pažnju pre kupovine je to da bi raketna pećka trebala da ima otvor za pepeo. Da može lako da se čisti bez gašenja vatre.

Ako to ne postoji, moćićete da isprižite, meso, povrće ali recimo pasulj ili gulaš neće da može zbog malenog ložišta koje će se napuniti pepelom za to vreme.

Npr. kod ove lepo može da se čisti:

Categories
Hrana / Recepti

Nano Bio čipovi u našim telima

Verujem da ćemo mi koji ovo čitamo doživeti ugrađene čipove u našim telima. Meni se ta ideja sviđa, a zamišljam ih na sledeći način 🙂

Doktor ti čip ubaci u krvotok i onda on sam živi i napaja se od energije tela, protoka krvi u venama i sl. Svaki dan obilazi vitalne organe i javljati ako ima neki problem.

Dobiješ push notifikaciju na telefon za savete i preporuke:

  • Danas nisi trenirao, bolje da odeš malo da trčiš ili ćeš sutra morati da jedeš sočivo sa jagnjetinom
  • Aha, popio si 5 piva, sutra onda 400ml surutke i 2 C vitamina u ceđenom limunu
  • Onaj burek što si pojeo će da pravi velike gasove, spiči jednu kašiku sode-birakbone sa čašom kole da smirimo creva

Notifikacije bi se mogle namestiti da budu rigorozno agresivneskoro pasivne – da čip javlja samo ozbiljne probleme, ili do not disturb recimo 10 dana.

Sve ovo će još produžiti vek čoveku… Jedna od notifikacija bi bila “Vreme je da naručiš novu jetru, video sam da ima na Amazonu za $500, pouzdan brend, nije top ali garantuju +5 godina, operaciju sam već zakazao za 14.